-Piše: Milan Mišić

Ne zna se ko je prošle nedjelje bio više iznenađen, da li Britanija solidarnošću svojih saveznika, ili Rusija slogom Zapada. Kako god bilo, prisustvujemo eskalaciji rusofobije, velikoj diplomatskoj krizi i sada sasvim očiglednoj reprizi hladnoratovskih zategnutosti.
Proteklih dana iz zapadnih prestonica za povratak kući se pakovalo oko 140 ruskih diplomata (ili prerušenih špijuna). Posle odbijanja Rusije da preuzme odgovornost ili bar objasni ,,napad na Britaniju” i okolnosti atentata bojnim otrovom na bivšeg dvostrukog agenta Sergeja Skripalja - 27 zemalja, mahom članica EU i NATO je, na poziv premijerke Tereze Mej, u ponedjeljak za samo nekoliko sati zbilo redove u većoj mjeri nego posle aneksije Krima.
Svako je doprinio koliko je mogao: najviše protjeranih je, naravno, iz SAD (60 – 48 iz Vašingtona i 12 iz Misije UN u Njujorku), pri čemu su tamošnji mediji ukazali na paradoks: Tramp je kao predsjednik ostao blagonaklon prema Putinu (kome je nedjelju dana prije toga čestitao izbornu pobjedu), dok je njegova administracija preduzela mjere koje su prema Rusiji oštrije od onih iz Obamine ere.
Među saveznicima je najsimpatičnija reakcija bila ona sa Islanda, odakle je poručeno da ,,ne mogu da nađu nijednog ruskog špijuna”, dok je nama svakako zanimljivo to što su se u ovom društvu našli i Hrvatska, Makedonija i Albanija, protjeravši po jednog Rusa (Crna Gora je protjerala ruskog počasnog konzula, a Srbije u ovom društvu očekivano nema). Apstinirali su Grčka (Cipras traži dodatnu istragu) i Austrija, koja smatra da kanali prema Moskvi treba da ostanu otvoreni.
Britanija je protjerala 23 diplomate, Njemačka, Francuska i Kanada su sa po četiri bile uzdržanije, ali to ne mijenja utisak o obnovljenom jedinstvu Zapada koje je, od kako se Tramp uselio u Bijelu kuću, bilo na iskušenjima. Između ostalog i kao rezultat ruskih ,,specijalnih operacija” da se izazove zapadni raskol, u čemu su pripomogli ,,Bregzit” i pobjeda Donalda Trampa, velikog protivnika multilateranih aranžmana.
Putinu svakako smeta sinhronizacija protjerivanja (koja će reducirati ruske obavještajne potencijale na Zapadu), uprkos tome što je Kremlj britanske proteste javno opisivao kao ,,cirkus”, a potom,,zahvaljivao” što su povećali izlaznost birača koji su glasali za Putina, da bi na kraju sve proglasio ,,provokacijom” i uzvratio protjerivanjem 150 zapadnih diplomata i zatvaranjem američkog konzulata u Sankt Peterburgu.
Ono što je, međutim, konstanta, to je poricanje i insistiranje da ,,nema dokaza” da je napad na Skripalja rusko djelo, uz nuđenje alternativnih teorija i tumačenja da je čitav zaplet maslo američke,,dubinske države”, njenog obavještajnog i vojnoindustrijskog kompleksa.
Dokaza zaista nema, ali čini se da je zapadnim liderima prekipjelo, posle serije Putinovih prelazaka crvene linije, od destabilizacije Ukrajine, pripajanja Krima, pa do najnovijih, prilično uvjerljivih, indicija o miješanju u proces britanskog referenduma i američkih predsjedničkih izbora.
Naravno, glavno pitanje ostaje – a šta sad – kao i dokle može da ide ovo zatezanje. Nije problem samo protjerivanje diplomata – to je tokom originalnog Hladnog rata bila rutina – već nedoumica kakav je praktičan rezultat zapadne odmazde. S jedne strane, ona jača unutrašnju poziciju Putina i stimuliše patriotski nerv Rusa, dok sa druge nije jasno šta donosi na dugi rok.
Rusija je de fakto povratila status velike sile, a nedavne demonstracije (mada samo simulacije) njenog novog oružja govore i da je dosta učinjeno i u obnovi vojne infrastrukture.
Pogleda li se, međutim, šira slika, vidi se postepeno rastakanje poretka kojim je dominirala Amerika, ubrzano s dolaskom Trampa, i zainteresovanost drugih zemalja da orkestar bude novi s istaknutim solistima, ali bez dirigenta. Kina i Rusija su nesumnjivi kandidati za solo dionice, a takva uloga nudi se i Njemačkoj koja se zasad nećka.
Rusija pritom ima adute, ali i upadljive slabosti. Njena ekonomija ne dobacuje ni do kanadske, a kako je konstatovao ,,Tajm”, njen vojni budžet je manji od povećanja koje je za Pentagon od Kongresa zatražio Tramp.
Putin jeste četvrti predsjednički mandat osvojio ubjedljivije nego prethodne, njegova popularnost nije sporna, ali čini se da Rusi počinju da gunđaju. Požar u šoping centru u Sibiru u kome je najviše žrtava bilo među djecom, ogolio je slabosti sistema i nesposobnost službi za vanredne situacije. Devet od deset Rusa smatra korupciju velikim problemom na svim nivoima vlasti, a utihnuli su i aplauzi koji su ne tako davno odobravali pokazivanje mišića u Siriji: ankete pokazuje da je 49 odsto Rusa za odustajanje od ovog angažmana.
Situacija jeste teška, ali se u suštini ne pogoršava. Pošto je iskorišćena prilika da i Zapad pokaže zube, možda je vrijeme za popuštanje. Na to ukazuje i vijest da su se NATO i ruski komandanti ovih dana diskretno dogovorili – da se sastanu i razgovaraju.
(Autor je bivši glavni
i odgovorni
urednik,, Politike‘‘)